ENGLISH

Prva samostalna izlozba slika uvek se belezi sa dva vazna razloga: kao prvi dodir sa javnim misljenjem i kao stvarni pocetak jedne umetnicke biografije koja je uvek u znaku neizvesnosti. Istina, Zeljko Paunkovic je vec ucestvovao (i to uspesno) na nekoliko kolektivnih izlozbi, na kojima su njegove slike zapazene kao deo jednog specificnog likovno- estetskog programa, kao prepoznatljiv likovni jezik.

Posle tog iskustva (i prvih najava) Zeljko Paunkovic se sve vise potvrdjuje kao pobornik klasicnih likovnih medijskih principa, sto podrazumeva i specifican odnos prema idejnoj i strukturnoj dimenziji samog likovnog jezika. Ovaj zakljucak nametao mi se i pre godinu- dve, prilikom prvog susreta sa njegovim slikama. Videlo se tada (a danas se to potvrdjuje) da je on slikar kontinuiteta, u dosluhu sa tradicijom poetsko- realisticke estetike evropskog slikarstva 18. i 19. veka. Razume se, to ne znaci da je on postmodernisticki eklektik i da ponavlja istorijom potvrdjene oblike poznatih stilova. Njegova inspiracija je neposredna i sveza, otvorena i trajna, tako da je iz slike u sliku sve vidljiviji osnovni karakter njegove slikarske vizije. Jezik njegove slike sazdan je od boje, svetlosti ritmova, harmonickih oblika i ubedljivih kompozicija: na toj osnovi uzdizu se njegovi bogati prizori prirode, skladni i ubedljivi.

Posmatrajuci njegov dosadasnji slikarski opus ne preostaje mi nista vise nego da ponovim nekoliko misli koje sam zabelezio pri prvom susretu sa njegovim slikama. Mozda je pomalo neobicno i za nase vreme sasvim netipicno da se jedan mlad slikar odupire agresivnim, kontraverznim i ideoloski ogoljenim pravilima postmoderne i da u svoj likovni program uvede ideju kontinuiteta onih vrednosti koje su stvarane u epoh ama velikih majstora velikih evropskih stilova. Isto tako moze izgledati neobicno i to sto se Paunkovic odrice eksperimenta...Umesto toga on istrazuje slojevite strukture likovnog jezika, znacenje i smisao figure i prostor predmeta u kontekstu jedne slozene likovne cinjenice koju nazivamo slikom. Predeli koje on slika kao da su nastali u nekom drugom, dalekom svetu, pomalo obojeni romantikom, prirode, zemlje, suma, polja, voda i neba, slika koje odisu spokojem i tisinom. U njoj nema drasticnim deformacija, ekspresivnih iskoraka u brutalnu dramaticnost boje: Sve tezi ravnotezi izmedju prirode koja je pred slikom i prirode koja je u slikaru. Iz te ravnoteze radja se harmonicna priroda slike.

Ovih nekoliko napomena dovoljne su, verujem, kao poziv da se udje u poetski prostor ovih slika.

Sreto Bosnjak